Evolucija očinstva kroz ljudsku istoriju

Povezane objave

• Ginisov rekord – za najstarijeg diplomca 06/06
• Facebook u “Noć vještica” izdanju! 31/10
• Aplikacija koja potpuno narušava privatnost! 17/03

Li Getler je antropolog na Univerzitetu Notr Dam, otac dvoje male dece, i evo šta on ima da kaže na ovu temu: „Očevi u ljudskom rodu, bave se zaista vrijednim formama vođenja računa o potomstvu.“

Na taj način, čovjek se izdvaja od gotovo svih ostalih sisara. Očevi i roditelji uopšte, Getlerovo su polje proučavanja. On, kao i drugi naučnici, otkrili su da uloga očeva uveliko varira između kultura, kao i da očevi u nekim životinjskim vrstama mogu pružiti koristan uvid u našu evolucionu prošlost.

Ipak, mnoge misterije ostaju na snazi, vezano za to kako su očevi u ljudskoj vrsti razvili svoju posebnu ulogu, uključujući i hormonalne promjene koje prate očinstvo. Dublje razumijevanje toga zašto je ono važno kako za djecu tako i same očeve, može u velikoj mjeri koristiti porodicama.

„Ukoliko pogledamo druge vrste sisara, očevi imaju tendenciju da ne rade ništa drugo sem da obezbijede spermu“, kaže Rebeka Sir, evolutivni demograf i antropolog u Londonskoj školi higijene i tropske medicine. Majke nose breme kod većine drugih životinja, i one su te koje brinu o potomstvu. Ribe ovdje čine izuzetak, jer rijetko kada brinu o mladima, a kada to rade, obično su u pitanju očevi. S druge strane, ptice su poznate po tome što formiraju doživotne parove i zajednički brinu o potomstvu.

Čak i među čovjekolikim majmunima, našim najbližim rođacima, očevi najčešće ne haju mnogo za „klince“. To znači da sav posao ide na majčina leđa. Šimpanze u divljini rađaju svakih četiri do šest godina, primjera radi, dok orangutani čekaju na šest do osam godina između dobijanja novog potomstva.

Ljudski preci, odlučili su se za drugačiju strategiju. Majke dobijaju pomoć od zajednice i rođaka, uključujući i očeve. Ova praksa im je omogućila da imaju više djece, u prosjeku svake tri godine (u današnjim neindustrijskim društvima). Ova strategija je dio uspješne evolutivne priče ljudi, kaže Getler.

Očinstvo nam je u krvi

Neki tragovi evolucione istorije očinsva zapisani su u molekulima tijela muškaraca.

Antropolog Li Getler, radio je na dugoročnom proučavanju muškaraca na Filipinima, sakupljajući biološke podatke o njima od njihovih ranih dvadesetih, pa zatim narednih pet godina. On i njegove kolege su otkrili da su muškarci s višim nivoom testosterona u ranim dvadesetim imali više šansi da pronađu parnterke s kojima će kasnije imati djecu. Međutim, ovi novi očevi nisu više mali visok nivo testosterona. On je dramatično opao, posebno kada je novorođenče stiglo kući. Onog momenta kada dijete prohoda i napuni 2-3 godine, nivo testosterona nastavlja da raste.

Ovaj hormon je povezan s parenjem i konkurentnim ponašanjem mužjaka kod životinja. Snižavanje njegovog nivoa bi mogao da bude način na koji priroda priprema očeve da sarađuju sa svojim partnerkama i brinu o djeci, kažu naučnici. Mada su brižni očevi rijetki kod većine drugih životinja, kod ptica se mogu često pronaći, a upravo se kod njih dešava pad nivoa testosterona.

Prolaktin je još jedan hormon povezan s očinskim ponašanjem kod ptica, a brižni očevi ga imaju u većim količinama. Neke studije su nagovijestile sličan efekat i kod ljudi. Mada smo prilično daleko povezani s pticama, evolucija je čini se iskoristila iste mehanizme da podstakne očinsko ponašanje kod obje životinje. Bolje razumijevanje tih mehanizma moglo bi nam pomoći da naučimo kako je očinstvo evoluiralo.

„Ako razumijemo fiziološke puteve koji podržavaju brigu o potomstvu kod tih drugih vrsta, možemo uvidjeti da li se isti potpisi javljaju i kod ljudskih očeva“, kaže Getler.

Očevi gorile koji su nježni i brižni prema djeci

Neki nagovještaju o brižnom očinstvu dolaze od naših bliskih rođaka primata. Stejsi Rozenbaum, biološki antropolog iz Univerziteta u Mičigenu, proučava divlje planinske gorile u Ruandi. Ove inteligentne životinje pružaju intrigantne nagovještaje o porijeklu očeva kod čovjekolikih majmuna, kako tvrde Getler i koautori Rozenbaum i Adam Bojet.

Planinske gorile su tip istočnih gorila. One se razlikuju od zapadnih gorila, druge vrste koju češće viđamo u zoološkim vrtovima, kako po habitatu, tako i ishrani. Rozenbaum je zainteresovanija u još jednu stvar koja izdvaja planinske gorile: „Djeca provode mnogo vremena s mužjacima“, kaže ona.

Dotični mužjaci mogu ali ne moraju biti i njihovi očevi, a čini se i da ne haju za to koji od mladunaca je njihov a koji nije. Međutim, gotovo svi mužjaci tolerišu društvo mališana i nježni su prema njima, a znamo o kakvim moćnim životinjama se radi, dvostruko većim od ženki, s ogromnim mišićima i zubima. Međutim, to im nimalo ne smeta da budu bebisiteri. Često znaju da pokupe mališane, igraju se s njima, pa čak i da spavaju zajedno zagrljeni.

Ovo muško društvo može da zašititi male gorile od predatora ili nasilnih stranih mužjaka. Još jedan važan benefit, smatra Rozenbaum, čini socijalizacija. Mlade gorile koje se druže s odraslim mužjacima usvajaju od njih društvene vještine, baš kao što čine djeca u vrtićima sa svojim vršnjacima. Pored toga, istraživanje je pokazalo da se odnosi između mladih gorila i odraslih mužjaka nastavljaju kako mališani odrastaju.

Još jedan primamljiv nagovještaj o tome do koje mjere mladi imaju koristi od mužjaka gorila u svojoj grupi, dolazi iz nedavnog rada vezanog za mlade planinske gorile čije su majke umrle. Istraživači su otkrili da gubitak majki nije doveo do smrti siročadi, niti su patili na neki drugi način i bili skrajnuti. Čini se da su odnosi s drugima unutar grupe, posebno dominantnim mužjacima, štitili mališane od nevolja.

Mužjaci planinske gorile nisu jedini primati koji se bave djecom. Odrasli makaki majmuni takođe provode dosta vremena s mladima, dok babuni formiraju „prijateljstva“ sa ženkama i njihovim potomstvom, koje može ali ne mora biti njihovo. Ovo ponašanje ne košta mužjake primata gotovo ništa, tako dok mogu pomoći sopstvenoj djeci da prežive, zašto to ne bi uradili i s mališanima koji nisu njihovi.

Da li su očevi privlačni suprotnom polu?

Mužjaci gorila mogu imati još neke koristi od „bebisitinga“, jer su na taj način privlačniji ženkama.
„Jedna od naših pretpostavki je da ženke preferiraju parenje s mužjacima koji se u velikoj mjeri bave djecom“, kaže Rozenbaum. Ona je otkrila da mužjaci gorila, koji se u mladosti više bave mališanima, dalje u životu imaju mnogo brojnije potomstvo. Takođe, čini se da su i makakiji atraktivniji svojim partnerkama ako imaju tendenciju da se više druže s djecom.

Antropolozi su poslovično pretpostavljali da očinsko ponašanje može da evoluira samo kod monogamnih životinja, kaže Rozenbaum. Vrste kao što su planinske gorile potkopavaju takvu spekulaciju. One takođe pokazuju da, uprkos onome što su naučnici dugo smatrali, mužjaci ne moraju da biraju između trošenja energije na parenje ili roditeljstvo. Čini se da vođenje računa o djeci može biti način da se lakše dođe do partnerke.

Studije o ljudskim očevima i očusima nagovijestile su istu ideju. „Mnogi momci će rado stupiti u vezu koja uključuje djecu koja nisu njihova“, kaže Kermit Anderson, biološki antropolog iz Univerziteta u Oklahomi. Ta investicija bi mogla da se čini paradoksalnom iz evolutivne perspektive. Međutim, Andersonovo istraživanje sugeriše da ljudi ulažu u pastorke, pa čak i biološku djecu, djelimično kao investiciju u svoj odnos s majkom. Kada se ta veza završi, očevi imaju tendenciju da budu manje uključeni.

Ljudski otac koji brine za svoju djecu ili pastorčad se naravno razlikuje od čovjekolikih majmuna, koji samo puštaju djecu da se motaju unaokolo. Međutim, Getler i Rozenbaum se pitaju da li su naši sopstveni preci imali slične navike kao i planinske gorile ili makakiji. Pod evolucionim pritiscima s kojima smo se suočili, ove prijateljske sklonosti prema djeci mogle su da prerastu u predano očinstvo.

Očinstava ima različitih

Jasno je da su ljudski očevi posebni u svojoj pažnji prema djeci. „Međutim, takođe je jasno da očinstvo kod ljudske vrste prilično varira“, kaže Sir. Nisu svi očevi brižni, pa čak ni prisutni.

Ipak, to ne mora nužno da utiče na osnovni opstanak. U radu iz 2008., Sir i koautorka Rut Mejs, zapitale su se da li su djeca bez očeva sklonija preranoj smrti? Analizirali su podatke o preživljavanju djece iz 43 populacione studije širom svijeta, u najvećoj mjeri kod onih grupa bez pristupa modernoj medicinskoj njezi. Otkrili su da je u trećini studija koje su proučavale očeve, bilo vjerovtnije da će djeca preživjeti djetinjstvo kada im je otac bio u bizini. Ipak, i u druge dvije trećine djeca su prolazila sasvim dobro. S druge strane, u svim istraživanjima djece bez majki, mališani su imali manje šansi da prežive.

„To nije ono što biste očekivali da vidite ako su očevi zaista od tako vitalnog značaja za napredak djece“, kaže Sir. Umjesto toga, ona spekuliše da su od ključnog značaja poslovi koje očevi obavljaju. Kada otac nedostaje, i drugi članovi porodice ili zajednice mogu da popune njegovo mjesto. „Možda je uloga oca važna, ali u zamjenu mogu uskočiti i drugi članovi društvene grupe“, kaže ona.

O kakvoj ulozi se zapravo radi? S istorijskog aspekta, kaže Getler, antropolozi su na očinstvo gledali kao na „privređivanje“, odnosno donošenje šunke kući, doslovno.

U nekim sakupljačko-lovačkim zajednicama, uspješniji lovci su takođe bili očevi većeg broja djece. Međutim, Getler se nada da će proširiti definiciju institucije oca. Istraživanja su pokazala da očevi mogu igrati važnu ulogu u direktnoj njezi i brizi o djeci, primjera radi učiti ih govoru i društvenim vještinama. Očevi takođe mogu pomoći svojoj djeci njegujući odnose unutar zajednice, kaže Getler. Kada je riječ o opstanku „povezanost može značiti sve“.

Očev posao takođe varira i u kulturološkom smislu. Na primjer, u Republici Kongo Getler radi s dvije susjedne zajednice. Bondongo su ribari i farmeri, koji visoko cijene očeve koji rizikuju da bi obezbijedili hranu za svoje porodice. Njihovi susjedi, Ba Jaka, su lovci-sakupljači, koji cijene očeve koji svoje resurse dijele van svojih porodica.

„Na zapadu, mi idealizujemo porodicu kao nukleus društva“, kaže Sir, „nezavisan, heteroseksualan par u kojem otac brine o hrani a majka o djeci. Međutim, širom svijeta, kaže ona, porodice poput takve su veoma retke. Biološki roditelji djeteta ne moraju nužno da žive zajedno, niti da budu u zajednici, piše Sir u svom nedavnom radu. O brizi o djeci i ishrani može da vodi računa bilo ko od roditelja, ili neko sasvim drugi. U plemenu Himba iz Namibije, pirmera radi, djecu često usvaja proširena porodica.

„Možda je ključna karakteristika naše vrste naša fleksibilnost u ponašanju“, kaže Sir. Pod pretpostavkom da su određene uloge „prirodne“ za očeve ili majke, roditelji se mogu osjećati izolovano ili pod stresom“, piše Sir. Ona se nada da će istraživanje proširiti naše razumijevanje o tome čemu služe očevi i šta je zapravo ljudska porodica. To bi moglo pomoći društvima da bolje podrže porodice svih vrsta, bilo da imaju tate poput Getlera, koji su zauzeti jurnjavom za djecom, tate koji su na pecanju, ili pak one bez očeva.

„Smatram da nam je potrebno da zauzmemo mnogo više neosuđujući pogled na ljudsku porodicu i različite vrste porodičnih struktura, u kojima djeca mogu da napreduju, da bismo poboljšali zdravlje majki, očeva i same djece“, kaže Sir.