Četiri su scenarija kraja postojanja planete Zemlje

Povezane objave

• Ovaj holandski grad na neobičan način pomaže pčelama 12/07
• Kako tijelo reaguje na ljubav? 26/10
• Gdje žive najstarije osobe na svijetu? 25/07

Četiri su scenarija po kojima će naša planeta doživjeti svoj kraj.

Zemlja postoji oko 4,5 milijardi godina i bila je naseljena životom tokom gotovo cijele svoje istorije. Čovječanstvo je, međutim, tek nedavno postalo punoljetno i vjerovatno neće dugo postojati u kosmičkom vremenskom okviru. Neizbježno, naša vrsta će na koncu okončati svoje postojanje.

Ipak, i pored toga, postoji mnogo različitih „krajeva“ koji se spremaju našoj planeti, kako u bliskoj tako i u daljoj budućnosti. Evo svih načina na koje će Zemlja dočekati svoju propast.

Ako ste ikada čitali vijesti, vjerovatno ste vidjeli priče o našem predstojećem kraju, obično izazvanom nekim apokaliptičnim događajem koji unosi strah u našu maštu. Različite inkarnacije potencijalnog kraja Zemlje dolaze u različitim oblicima:

Nibiru.

Planeta X.

Apokalipsa majanskog kalendara.

Pucanje.

Nova velika poplava.

Nezaustavljiva vatra.

Biblijsko proročanstvo.

Supervulkan.

Ili odbjegli asteroid ili komet koji udaraju u nas.

Svakih nekoliko godina, ili možda čak i svakih nekoliko mjeseci (u zavisnosti od toga gdje gledate na internetu), nova priča, spekulacija ili zavjera će postati viralna, tvrdeći da je smak svijeta blizu. Neke tvrdnje su vrlo specifične; druge su mnogo nejasnije, ali su u glavnom sve neosnovane s naučnog gledišta.

Ipak, mi ne živimo u svijetu u kome mit i misticizam dominiraju našim razmišljanjem; znamo da možemo da shvatimo sve što dolazi koristeći prediktivnu moć nauke. Na osnovu onoga što znamo, postoje četiri potencijalna načina na koja će Zemlja doći do svog konačnog kraja, i svi će se dogoditi jednog dana. Evo kako će to izgledati.

1.) Izumiranje čovječanstva kakvog znamo

Ovo nije samo proročanstvo; ovo je neizbježnost. Iako nas danas ima preko sedam milijardi (i broj raste), ljudi u našem sadašnjem obliku postoje tek manje od milion godina, a svi veliki majmuni postoje samo nekoliko miliona godina. Evolucija se možda sporo odvija u našoj vrsti u vremenskoj skali jednog ljudskog života, ali tokom miliona godina, to je neizbježno.

Kako se Zemlja mijenja, tako će se mijenjati i pritisci na različite vrste po pitanju preživljavanja, sve dok se dešavaju nasumične genetske mutacije. Neke mutacije su korisne za preživljavanje aktuelnih pritisaka, a to su geni koji će se najvjerovatnije prijeneti.

Nebitno je da li će potomci čovječanstva milionima godina u budućnosti ostati razumni i samosvijesni na način kakav danas poznajemo; poenta je da za milione godina od sada, čak i ako potomci ljudi i dalje budu tu, oni više neće biti ljudi, a i sami ljudi se suočavaju s pritiskom svih vrsta faktora, uključujući:

– planetu s ograničenim resursima, koja se konstantno mijenja

– ugrožavanje od strane drugih ljudi (u obliku rata, kao i nuklearnog, hemijskog ili biološkog oružja),

– prirodni svijet (u obliku bolesti).

Bilo da se dogodi katastrofa prouzrokovana van ovog svijeta, poput udara asteroida, ili ne, konačna propast čovječanstva je neizbježna. Nebitno je da li ćemo imati potomke koji će preživjeti; na kraju ćemo izumrijeti na ovom svijetu. U geološkim i astronomskim vremenskim okvirima, ovo će se vjerovatno dogoditi prije nego kasnije, i biće prvi „smak svijeta“ za nas.

2.) Okeani će proključati

Nevjerovatno je srećna kosmička koincidencija da je naša planeta veličine i mase kakve jeste, s atmosferom koju posjeduje, na udaljenosti od zvijezde koja je upravo masivna kao naša. Samo prava kombinacija svih ovih parametara nam je dala planetu koja održava život s obilnim količinama tečne vode direktno na površini. Da je bilo koje od ovih svojstava značajno drugačije od onoga kakvo zapravo jeste, diverzitet i raznolikost života koje naša planeta posjeduje jednostavno ne bi bili prisutni danas.

Milijardama godina, Zemlja je bila svijet prekriven okeanom, s jednostavnim i složenim životom koji potiče iz mora i tek relativno nedavno dolazi na kopno. Ipak, zahvaljujući budućoj evoluciji našeg Sunca, naši okeani neće tu biti zauvijek. Kako se helijum nakuplja u jezgru Sunca, regionu u kome se dešava nuklearna fuzija, on se širi sa strašnim posljedicama po nas.

Vremenom, kako počinje da iscrpljuje vodonik dostupan za nuklearnu fuziju u svom jezgru, Sunce se zagrijeva i širi, postajući sve svjetlije i emitujući više energije kako vrijeme prolazi. Poslije još jedne do dvije milijarde godina, količina energije koju Sunce emituje povećaće se do određene kritične tačke: dovoljno visoke da količina energije koja udari molekul vode u Zemljinom okeanu tokom dana bude dovoljna da ga skuva.

Kako okeani ključaju i atmosfera se puni vodenom parom, efekti gasova staklene bašte će nadvladati, uzrokujući katastrofalni porast temperature na Zemlji. Naša planeta će postati više kao Venera nego kao Zemlja danas, postajući potpuno negostoljubiva za život na površini. Samo će, možda, nekoliko jednostavnih organizama preživjeti visoko u vrhovima oblaka, ali život kakav poznajemo će se završiti na našem svijetu. Kosmički eksperiment složenih, diferenciranih organizama će doći do svog prirodnog kraja.

3.) Zemlja će se pretvoriti u ogolelu, opustošenu stijenu

Mislili ste da je to što će naši okeani proključati loše? Šta kažete na mogućnost da svaki atom atmosfere bude izbačen iz našeg svijeta; da se sve što je ikada živjelo na površini pretvori u ugljenisani pepeo; da se svi zapisi svega onoga što su živa bića ostavila za sobom pretvori u prah? S dovoljno toplote i energije, to je upravo ono što bi se dogodilo svakom svijetu, a Merkur, najbliža planeta Suncu, je najbolji primjer za to.

U narednih pet do sedam milijardi godina, upravo ovo će se dogoditi Zemlji, pošto Sunce u potpunosti ostane bez vodoničnog goriva u svom jezgru. Kada se to dogodi, jezgro će se skupiti i zagrijati, uzrokujući da spoljašnji slojevi zvijezde nabubre. Kako se širi, Sunce se hladi, ali i postaje daleko svjetlije, sve dok jezgro nastavlja da se skuplja i zagrijeva, na putu da počne da fuzioniše helijum. Dok Sunce prelazi iz zvijezde glavne sekvence u poddžina, a zatim iz poddžina u punopravnog crvenog džina koji sagorijeva helijum, ništa na Zemlji neće izdržati ovaj solarni napad.

Sunce će nabujati do skoro sto puta svog trenutnog prečnika i postaće hiljadama puta svjetlije nego što je danas. Zemlja će biti potpuno ogoljena, dok će istovremeno biti odgurnuta od Sunca u svojoj orbiti. Unutrašnji svjetovi, Merkur i Venera, biće potpuno progutani.

Iako će sagorijevanje helijuma trajati veoma dugo, stotine miliona do nekoliko milijardi godina, na kraju će i jezgro ostati bez helijuma. Kada se to dogodi, jezgro nastavlja da se skuplja i zagrijeva, ali neće doći do dodatnih reakcija fuzije. Sunce će uskoro umrijeti, biće svedeno na bijelog patuljka, dok će njegovi spoljašnji slojevi biti oduvani u planetarnu maglinu. Ako Zemlja ne bude progutana tokom faze crvenog džina, a o tome se još uvijek debatuje, naša planeta će ostati kao stjenoviti, pečeni ostatak, koji lebdi kroz svemir u svojoj orbiti oko zvjezdanog leša.

4.) Progutana vatrom ili izbačena van orbite?

Iako je očišćen od života, prokuvan, zatim ugljenisan i isparen, i konačno izbombardovan kosmičkim zracima, leš naše planete će i dalje postojati. Ostaće netaknut, kružiće oko našeg centralnog, zvjezdanog leša, sve dok se ne desi jedna od sljedećih stvari:

• Kosmički objekat se sudara sa Zemljom, ili je uništava ili guta, u zavisnosti od veličine i brzine sudara. Naša galaksija je veoma rijetko mjesto, ali imamo sve vrijeme u univerzumu.
• Masivni objekat prolazi blizu Zemlje, gravitaciono ga izbacuje iz Sunčevog sistema i galaksije u potpunosti, gdje vječno luta u tami kroz prazni kosmos.
• Ili ostaje vezan za Sunčev leš i polako, preko nebrojenih orbita, spiralno ulazi u naš zvezdani ostatak, gdje ga guta crni patuljak, koji dominira onim što je ostalo od našeg Sunčevog sistema.

Smak svijeta će sigurno doći. I nisu puke spekulacije da će se sva četiri ova cilja ostvariti, već se radi o utemeljenim predviđanjima zasnovanim na našim najvećim naučnim dostignućima. Daleka budućnost Zemlje je poznata; bliža budućnost je tu, na nama da je kreiramo.

Šta će zajednički biti naš izbor kao vrste? U idealnom slučaju, mi ćemo voditi budućnost naše planete čvrsto usađenu u naučnu stvarnost, koristeći najbolje znanje i najuspješnije teorije koje imamo da nas vode, koristeći naše sposobnosti da obezbijedimo bezbjednost, sigurnost, slobodu i prosperitet cijelog čovječanstva. To je krajnji san naučno pismenog društva, i jedina nada koju imamo da potisnemo taj prvi „kraj“, izumiranje ljudi, što je dalje moguće u budućnosti.