Stevan Sremac je jedan od najznačajnijih predstavnika srpskog realizma. Pisac „Pop Ćire i pop Spire“, „Zone Zamfirove“, „Ivkove slave“ i mnogih drugih djela svoj radni vijek je proveo kao profesor. Rođen u zanatlijskoj porodici 23. novembra 1855. godine u Senti. Bio je tradicionalista i idealista, ljubitelj Servantesa i Gogolja. Sremac je počeo da piše u svojoj 33. godini. Hronike koje je pisao bile su besjede u formi dijaloga u kojima se suprotstavlja slavna prošlost i loša, nova sadašnjost. Umro 25. avgusta 1906. godine u Sokobanji poslije kratke i iznenadne bolesti.

Pogledajte neke od njegovih najzanimljivijih izreka.

Citati i izreke – Stevan Sremac

Gdje ima vatre, mora i dima biti.

Nije blago ni srebro ni zlato već je blago što je srcu drago.

Zalud glava kad ne nose noge.

Ne mrzim čovjeka koji zlo kaže, nego čovjeka koji zlo misli.

Blago onom ko umije ćutati. – Reklo je pseto kad je dobilo batine

Gdje nije koškanja nije ni milovanja.

Riba i gost treći dan smrde.

Teško svome bez svoga.

Dok magarca imaš onda ga i jaši.

Kad pas kobasicu jede, sigurno je ukrao.

Da je voda dobra, ne bi u njoj kreketale žabe, nego ljudi.

Ženidba, to je prosto jedna sreća. Imaš, kažu, punu vreću zmija i među njima jedna jegulja; turiš ruku u vreću pa biraš! E, pa hajde ti sad potrefi baš onu jednu, jedinu jegulju.

I mjesečina može biti pogled na svijet.

Vlasti su od Boga. Vi blagočestivi hrišćani trebate poštovati vlasti i pokoravati im se jer je i Hrist rekao: “Poštujte neprijatelje svoje”.

Što da izmišljam teme kada ih sam život u izobilju nudi i ljude kad ih posve dnevno promatram po ulicama i kafanama.